(NO) NORMS FORGOTTEN
Navid Nuur
Interview with Navid Nuur
By Martijn Verhoeven
MV: Navid, you have previously stated that you have a problem with the term ‘site specific’ in relation to your work. Can you elaborate on this?
NN: The term site specific is often used when a work is created in, or made for a specific place.
I don’t believe in that.
A person is namely, from the inside, extremely site specific: the individual considers himself in regards to his physicality and surroundings. I believe more in this kind of site specific. Every work that I make is site specific based on my personal inner space. The outer world, the locations etc, only offer possibilities to strengthen this. If you see site specific in an external sense, by the location where you work, than you are dependent on the space and you will fit your work to the space. And I don’t do that.
Within me there are works that can be strengthened or sharpened by a specific location, a place outside me. You feel that, from the inside, a work can be completed by a specific element of the outside space. I, as an artist, see myself as the middleman responsible for supporting this link as best as possible.
This is why I see my work more as modules that can build on from other works or locations. And as interim: a temporary in-between form between the outside space and myself. If you add these terms together, then my work can be ultimately described as interimodules. I prefer to use this term for my work instead of site specific or sculpture etc.
MV: OK, for the project DUPLEX in Sarajevo you are going to make a new work. Can you explain what you plan to do there?
NN: Ultimately, very little, I have a few photos of the space but I am yet to physically experience it.
Looking at photos of a place is an extremely one-dimensional activity, looking is something you do with your entire body.
What I am going to do, I think, is first analyze the location and see what the connection is between new work and old work that I may be able to renew, in relation to a specific place within the space.
But first, I will take a good look and walk through it, see the space, feel how it moves: how the light falls, perspective etc...
After this I will be able to find the best work that can be presented for DUPLEX.
How it will look, I still don’t know.
What also may occur is that I may use the space to lay bare a particular theme. In this case, it will be relevant to the title of the exhibition: (NO) NORMS FORGOTTEN.
MV: With the title (NO) NORMS FORGOTTEN you suggest an ambiguous attitude between standards and the absence of standards. Which standards are you referring to?
NN: As a separate meaning, NO is concealed within the word NORM, which I find exceedingly interesting. You can read a double meaning in the title NO NORMS FORGOTTEN or NORMS FORGOTTEN. A ‘standard’ is a form of assessment, a mode used to measure worth. This worth, when creating or regarding art is generally unstable. And extremely personal. Sometimes the standard is to have no standards, which is also a standard.
In this case, the title is close to the design for DUPLEX.
Normally I know more about a particular place, or I first go to the location and do some kind of research. By not doing this first I am going against my own standards. And also by not taking any work with me from the Netherlands. What remains is a commitment within [my art] practice that I want to apply in Duplex.
So for the sake of one part, I consciously leave another part of my standards in the Netherlands. But on the other hand I take myself (the medium that makes and chooses the work) along, so a part of my standards remain.
This double load is finally represented in the poster used to promote the exhibition; you must hang two of the same posters, overlapping,
In order to read the full title. With one poster you get the word ‘no’ apart from norm.
The method with which it is hung will determine the title: (no)standard or standard.
Also, the poster is printed on poster paper, which always has a single color on the back, usually a blue; this is done so that nothing of the background where you hang the poster can shine through. Now, the poster is also hung reversed with the blue side to the front, and the images of my work and this interview towards the wall. The complete positioning and treatment of the posters is in direct relation to the title (NO) NORMS FORGOTTEN. The manner of hanging, and the giving and taking of information.
MV: Your interest in language and the relationship between words and things, is this furthered by other theoretical writings? (Foucault wrote, in my opinion, a wonderful book: Words and Things)?
NN: Not so directly. It is more of a combination between my graffiti past and the fact that I am extremely dyslectic. I have/had a love-hate relationship with language. The way a title of an artwork can sometimes resonate completely without needing the artwork itself. The form of the letter in relation to it’s own abstract body, if you don’t recognize the letter. It often occurs that one sentence says so much that the form of the art, literally, becomes one with the sentence. For example: AASS WWEE BBEECCOOMMEE OONNEE.
What else can I say? The body as material, as a result?
It is complete, at least for now.
MV: The love of language I can understand, but the hate? Can you explain that?
NN: Yeah, it must be read like a child in a class, who never did so well. Christmas cards and birthday cards with missing letters or letters that were reversed. I once had an commission for a wall painting in a bike store, when I brought the owner to the wall, to proudly display my finished work, I discover that I has written the name of the store with an ‘e’ in the place of an ‘a’!!
I think that [the hate] comes because I had to read Farsi as a child (which ultimately didn’t work). These are signs that I could only remember as shapes because, as a child, they had no connection with the Western ABC system.
Because of this, I never created a bond with letters and mainly registered the shapes. So HUIS (house) is not HUIS, but: Two sticks that are upright attached to a middle stick, and then a bowl, and then a pole and then the snake.
The learning of words, (ignoring years or rivers or the names of cities), was purely a question of imprinting pure shapes in the mind.
Which ensured that my imagination was very developed at a young age. But I wasn’t able to do so much in the lessons at school. And I still have difficulty with reading and writing, though now the computer reads text for me. She’s called Alice, the female computer voice, and because of this I can see the information from a text, in my mind, without having and the words and letter first obstructing it.
MV: “Looking is done with your eyes, with your nose, with your hands, through another person’s ideas”. You said this previously in an interview, does this mean that you must primarily experience your exhibition, and not simply contemplate it?
NN: Properly regarding it can only be done if you first experience it.
Everyone looks with their entire body; an artwork often simply invites the eyes so that it is seen. I try to build my work from a collective spiritual and physical approach. So that not only your eyes are invited in order to be seen.
MV: You just mentioned your plans for Sarajevo; can you tell more about your working process? For example, do you sketch before you come to the final work? And I understand that your studio has a kind of separation of spaces, between the upstairs and downstairs, where you do separate things?
NN: Correct, in my studio I have an extra level where I think, write and design and select ideas.
A few of these have enough worth for me to work with and then these move downstairs, to my studio, where I then begin to work physically with the idea.
This applies namely to works that can stand separate from the specific space, or indeed, must move into a particular place. For DUPLEX, I know very little, so I am only taking my experience with me. Work that I may make on location will then be created from pre-existing local materials.
I want, this time, to leave the process open, but it must be related to my first impression there. As a kind of training.
MV: Thank you very much
(NE) ZABORAVLJENE NORME
Navid Nuur
Intervju sa Navidom Nuurom
Razgovarao Martijn Verhoeven
MV: Navide, prethodno ste izjavili da da vam ne odgovara kad se u vezi s vašim radom koristi termin ‘site specific’. Mozete li nam to pojasniti?
NN: Taj termin se često koristi kada je djelo nastalo unutar ili je vezano za specifično mjesto.
Ja ne vjerujem u to.
Drugim riječima osoba je site specific naročito iznutra: svaka individua sebe razmatra u odnosu na svoju vanjštinu i okruženje. Ja više vjerujem u ovakvu vrstu site specifica. Sve što napravim je site specific na osnovu mog unutarnjeg prostora. Spoljašni svijet, lokacije itd., nude mogućnosti ojačavanja. Ako vidite site specific u spoljašnjem smislu, na mjestu gdje stvarate, onda ste ovisni o mjestu i stoga ćete ograničiti svoj rad na to mjesto. A ja to ne radim.
Unutar mog stvaranja postoje djela kojima određena lokacija, mjesto izvan mene samog može dati snagu ili oblik. Iznutra osjećate da djelo može biti upotpunjeno specifičnim elementom vanjskog prostora. Ja, kao umjetnik, vidim sebe kao posrednika, odgovornog za održavanje ove veze na najbolji mogući način.
Zbog toga ja svoj rad posmatram više kao module koji se mogu nadograđivati na druga djela ili mjesta. Te kao međuvrijeme: privremenu međuvremensku formu između vanjskog prostora i mene samog. Ako spojite ove termine, onda moj rad može biti opisan kao intermodularni. Više volim da koristim ovaj termin nego site specific ili skulptura, itd.
MV: Uredu, za projekat DUPLEX u Sarajevu napravit ćete novo djelo. Možete li nam objasniti šta je to što planirate napraviti tamo?
NN: U biti, vrlo malo, imam nekoliko fotografija tog mjesta, ali tek treba da ga fizički iskusim.
Promatrati fotografije mjesta je iznimno jednodimenzionalna aktivnost, promatranje je nešto što se radi cijelim tijelom.
Mislim da ću prvo ispitati lokaciju i vidjeti kakva je veza sa mojim novim i starim djelima koje bih mogao obnoviti, u odnosu na određeno mjesto unutar datog prostora.
Ali prvo ću dobro razgledati prostor, prošetati njime, osjetiti kako se kreće: pod kojim uglom pada svjetlost, vidjeti perspektivu, itd.
Nakon toga ću moći naći djelo koje se na najbolji način može predstaviti u DUPLEX-u.
Još uvijek ne znam, kako će to izgledati.
Ono što se takođe može desiti jeste da možda upotrijebim prostor kako bih razotkrio posebnu temu. U ovom slučaju, to će biti relevantno za naslov izložbe:(NO) NORMS FORGOTTEN -(NE)ZABORAVLJENE NORME.
MV: Sa naslovom (NO) NORMS FORGOTTEN -(NE)ZABORAVLJENE NORME, nagovještavate dvosmislen stav između standarda i odsutsva istog. Na koje standarde zapravo mislite?
NN: Kao odvojeno značenje NE (eng. NO) je skriveno unutar riječi NORMA, što smatram iznimno zanimljivim. Naslov možete čitati na dva načina NEZABORAVLJENE NORME ili ZABORAVLJENE NORME. ‘Standard’ je ustvari oblik procjene, sredstvo koje se koristi kako bi se izmjerila vrijednost. Ova vrijednost je općenito nestabilna, kada se stvara ili promatra umjetničko djelo. I izrazito osobna. Ponekad je standard, uopće nemati standarda, što je također standard.
U ovom slučaju naslov je vrlo blizak dizajnu napravljenom za DUPLEX.
Obično znam više o određenom mjestu ili prvo odem na datu lokaciju i uradim neku vrstu istraživanja. Ne radeći ovo, idem protiv sopstvenih standarda. A to isto radim ne donoseći nikakva djela sa sobom iz Nizozemske. Ono što ostaje jeste predanost unutar (moje umjetnosti)prakse, koju želim primjeniti na Duplex.
Stoga za dobrobit jednog dijela, svjesno ostavljam drugi dio svojih standarda u Nizozemskoj. Ali s druge strane, povedem sebe(medija koji stvara i odabira djelo), tako da dio mojih standarda ostaje.
Ovaj dvostruki teret je konačno predstavljen na posteru koji promovira izložbu; morate okačiti dva ista postera, koji se preklapaju, kako biste mogli pročitati cijeli naslov. Na jednom posteru piše riječ ’ne’ odvojena od riječi ‘norme’.
Način na koji su posteri obješeni će odrediti naslov: (ne)standard ili standard.
Poster je isto tako štampan na papiru namjenjenom za postere, koji uvijek ima samo jednu boju na crnoj površini, i to obično plavu; ovo se radi kako se kroz poster ne bi vidjelo ništa što se možda nalazi na površini na kojoj je poster okačen. Poster je također okačen tako da je plava strana okrenuta naprijed, a slike mog rada i ovaj intervju su okrenuti prema zidu. Čitavo poziciranje, tretman postera(način vješanja postera, davanja i oduzimanja informacija) je u direktnoj vezi sa naslovom (NE)ZABORAVLJENE NORME.
MV: Je li vaše zanimanje za jezik i vezu između riječi i djela, slijed drugih teoretskih pisanja? (Foucault je po mom mišljenju napisao divnu knjigu: Riječi i djela)?
NN: Ne tako direktno. To je više kombinacija moje prošlosti vezane za grafite i činjenice da sam izrazito disleksičan. Imam i imao sam neku vrstu veze sa jezikom koja je između ljubavi i mržnje. Na način na koji naslov umjetničkog djela ponekad može da u potpunosti bude zvučan, i da mu i ne treba umjetničko djelo. Oblik slova u odnosu na njegovo vlastito abstraktno tijelo, ukoliko ne prepoznajete to slovo. Često se dešava da jedna rečenica govori toliko da se forma umjetnosti,doslovno, stapa sa tom rečenicom i postaje jedno. Na primjer: AASS WWEE BBEECCOOMMEE OONNEE.
Šta još da kažem? Tijelo kao materijal, kao rezultat? Upotpunjeno je, barem za sada.
MV: Mogu da razumijem ljubav prema jeziku, ali ne i mržnju. Možete li to pojasniti?
NN: Da, mora da se čita kao što na času čita dijete kojem čitanje nikad nije išlo tako dobro, kao Božićne ili rođendanske čestitke sa ispremetanim slovima ili kojima pak fale slova. Jednom sam imao narudžbu da oslikam zid u prodavnici bicikla, kada sam vlasnika prodavnice doveo do zida da mu ponosno predstavim moj konačni rad, shvatio sam da sam ime prodavnice napisao sa ‘e’ umjesto sa ‘a’!!
Mislim da (mržnja) dolazi otuda što sam kao dijete morao čitati Farsi(što u konačnici nijedalo rezultata). To su znakovi koje sam mogao upamtiti jedino kao oblike, zato što, kad sam ja bio dijete, nisu imali veze sa zapadnim ABC sistemom. Zbog toga nisam nikada razvio vezu sa slovima i uglavnom sam zapamtio oblike. Tako da HUIS (kuća) za mene nije HUIS, nego: dva uspravana štapa, povezana jednim središnjim štapom, a pored toga je zdjela, pa stub, i na kraju zmija.
Učenje riječi,(zanemarujući godine, rijeke ili imena gradova), je samo bilo pitanje urezivanja pukih oblika u um, što je ujedno doprinijelo ranom razvoju moje mašte. Ali nisam bio u mogućnosti da uradim toliko stvari u školi. I još uvijek imam problema sa čitanjem i pisanjem, iako mi sada kompjuter čita tekstove. Zove se Alice, taj ženski glas sa kompjutera, zahvaljujući kome, mogu u glavi vidjeti informacije iz teksta, a da ih slova ne ograničavaju.
MV: “Gleda se očima, nosom, rukama, putem tuđih misli”, rekli ste ranije u razgovoru. Da li ovo znači da prvenstveno morate iskusiti svoju izložbu, a ne samo posmatrati je?
NN: Izložba se može posmatrati na pravi način, samo ako ste je prethodno iskusili. Svako gleda svojim cijelim tijelom; umjetničko djelo, jednostavno često samo poziva oči kako bi bilo vidjeno. Ja nastojim da izgradim svoje djelo iz cjelokupnog duhovnog i fizičkog pristupa, tako da su oči jedine koje su nadražene, kako bi vidjele. ..
MV: Upravo ste pomenuli svoje planove vezane za Sarajevo, možete li reći nesto više o samom procesu svog rada? Na primjer, da li pravite skice prije nego što dođete do konačnog produkta? A znam da je vaš studio podjeljen na dva prostora, gornji i donji, gdje vi ustvari i razdvajate vaša djela?
NN: Tačno. U svom studiju imam dodatni prostor gdje razmišljam, pišem te dizajniram i odabirem ideje.
Neke od onih djela koja za mene imaju vrijednosti, premjestim dolje, u moj studio, gdje onda počinjem da fizički ostvarujem samu ideju.
Ovo se prvenstveno odnosi na djela koja mogu stajati odvojeno od određenog prostora, ili koja se ipak moraju premjestiti u poseban prostor. O DUPLEX-u znam vrlo malo, stoga sa sobom nosim samo svoje iskustvo. Djelo koje bi moglo nastati na toj loakciji će ustvari nastati od materijala koja tu već postoje. Ovaj put želim da ostavim proces otvorenim, ali on mora biti povezan sa mojim prvim tamošnjim utiskom. Baš kao neka vrsta obuke.
MV: Mnogo vam hvala.
PHOTO
PRESS
LINKS